Kako prepoznati nasilje nad školskom djecom - referat

REFERAT NA TEMU „KAKO PREPOZNATI NASILJE NAD ŠKOLSKOM DJECOM I KOJE SU POSLJEDICE TOG NASILJA?“

Nasilje u našem društvu posljednjih je godina u stalnom porastu; prisutno je u svakodnevnom životu, u porodici, na ulici, televiziji, a kako djeca nisu „imuna“ na ponašanje odraslih nasilje je, nažalost, sve prisutnije i u školama među njima samima.

Gotovo u svakoj školi, ako ne i u svakom odjeljenju, postoji barem jedan nasilnik među djecom koji na razne načine teroriše ostalu djecu. Najčešći oblici nasilja među učenicima naših škola su: vrijeđanje, ismijavanje, odbacivanje iz društva, otimanje i uništavanje stvari, naređivanje, prijetnja batinama, pa i same batine. Roditelji često i ne slute da im je dijete žrtva nasilja od strane vršnjaka u školi, jer pomenute vidove ponašanja poistovjećuju sa prolaznim dječijim nestašlucima. Učestalost ovakvog ponašanja među djecom nije, međutim, ništa drugo do nasilje i nije ni izbliza tako bezazleno kao dječiji nestašluci sa kojima se vrlo često poistovjećuju.

Danas, u vrijeme kada roditelji, usljed prezaposlenosti i briga za egzistenciju porodice, sve manje vremena provode u zajedničkim razgovorima i druženjima sa svojom djecom, nasilje uglavnomostaje nezapaženo ili prođe dosta vremena dok se ne zapazi. Kako djeca – žrtve nasilja najčešće šute o poniženjima koja svakodnevno doživljavaju od svojih vršnjaka u školi, ni nastavnici i pedagozi često nemaju jasnu predstavu o nasilju među djecom. Roditelji djeteta nasilnika su također često neobavješteni o tome šta njihova djeca rade i kako se ponašaju u školi. Postavlja se pitanje kako prepoznati nasilje među djecom u školi; kako prepoznati dijete žrtvu nasilja, a kako dijete nasilnika?

Pored općih znakova, dijete koje je proganjano ima mnogo emocionalnih poteškoća koje se manifestuju kroz poremećaje sna, noćne more, zabrinutost, prestrašenost, potištenost, neveselost, usamljenost, nerazgovorljivost i povlačenje u sebe, smanjenje apetita, gubitka volje za učenjem i slabljenje školskog uspjeha. Osim ovih emocionalnih pokazatelja koji nam ne ukazuju direktno da dijete ima problem baš u školi, postoje mnogo specifičniji indikatori koji pobuđuju sumnju na to da je dijete žrtva nasilja od strane vršnjaka u školi: plaši se da ide u školu; u strahu da na putu do škole ne bude napadnut čsto bira drugi neuobičajeni put ili traži da ga roditelji prate; boji se izleta i drugih školskih aktivnosti van razreda u kojima je manja kontrola učitelja/nastavnika; iz škole se vraća sa potrganom ili upraljanom  odjećom, uništenim priborom, ili mu često nedostaje neki predmet; često „gubi“ novac, pa traži od roditelja kako bi ga mogao dati nasilnicima; vraća se kući s modricama i drugim manjim tjelesnim povredama; vršnjaci ga ne zovu telefonom i ne posjećuju i izdvojen je iz društva; neće govoriti o tome šta mu se dešava ili daje neuvjerljiva i općenita objašnjenja.

Nastavnici i pedagozi u školi će primjetiti koji je žrtva vršnjačkog nasilja prije svega posmatranjem ponašanja djece za vrijeme grupnog rada u nastavi, a posebno za vrijeme igre na odmoru, u hodnicima i dvorištima; zatim na osnovu ankete ili razgovora sa učenicima; iz dječijih pismenih sastava ili likovnih radova.

KOJA DJECA SU NAJČEŠĆE ŽRTVA NASILJA U ŠKOLI?

Žrtve vršnjačkog nasilja u školi su uglavnom učenici koji su fizički nejaki, plašljivi, nesamopouzdani, odnosno učenici koji su spremni da se potčinjavaju drugima jer im nedostaje samopoštovanja i samopouzdanja, tjeskobna djeca. Često takva djeca nemaju lijepo mišljenje o sebi, nevješta su u ostvarivanju kontakata sa drugom djecom ili su previše nesamostalna i ovisna o drugima što je nasilnicima jasan pokazatelj da su nemoćna i „pogodna“ za maltretiranje. Česte žrtve nasilja u školi su i djeca koja se po nečemu razlikuju od druge djece: po izgledu, etničkoj pripadnosti; zatim novopridošla djeca, djeca sa posebnim potrebama, djeca razvedenih roditelja ili pak djeca koja se ističu znanjem, sposobnošći i uspjesima. Postoji i druga grupa djece žrtava nasilja u kojoj su djeca koja na neki način svjesno izazivaju, provociraju nasilje: ismijavaju, udaraju i guraju drugu djecu što izaziva nasilnu reakciju kod istih. Generalno gledano, djeca koja nemaju dovoljno podrške od strane roditelja, sa kojima roditelji malo ili nimalo ne razgovaraju; djeca koja nemaju povjerenja u roditelje i nastavnike jer oni njih i njihove probleme ne doživljavaju dovoljno ozbiljno i djeca koja su odgojena tako da sve trpe i nikada se ne žale, su djeca koja nemaju dovoljno samopouzdanja i samopoštovanja, pa kao takva imaju visok rizik da budu žrtve nasilja svojih vršnjaka.

KOJA DJECA SU NAJČEŠĆE NASILNICI?

Nasilničko ponašanje je češće među dječacima nego među djevojčicama, iako su i dječaci i djevojčice podjednako izloženi nasilju. Dječaci brže i snažnije agresivno reaguju, imaju manju sposobnost da kontrolišu ljutnju i nezadovoljstvo i da na miran način rješavaju konflikte. Među djevojčicama se poremećeni odnosi pokazuju prije svega kroz ogovaranje, ignorisanje i odbacivanje iz društva, ismijavanje i verbalne napade, što, s obzirom da dugotrajno psihičko nasilje može na djecu ostaviti jednake ili čak i veće posljedice od fizičkog nasilja, nije bezazlen i zanemarljiv vid nasilja.

Dijete nasilnik je u stalnom sukobu sa sredinom: sa nastavnicima, pedagozima, roditeljima, ostalom djecom. Takva djeca često ometaju nastavu. Školski uspjeh im je ispod prosjeka, ali nije loš. Veoma su prkosna i ne prihvataju kritike; ne preispituju svoje ponašanje i smatraju da su svi uvijek protiv njih. Djeca nasilnici napadaju svoje vršnjake ili mlađu djecu: zastrašuju ih, zadirkuju, traže novac, otimaju užinu, otimaju i uništavaju im stvari, naređuju i tuku ukoliko se žrtve ne ponašaju onako kako oni zahtjevaju.

Nekoliko je objašnjenja zašto djeca postaju nasilnici. Neka djeca takvim ponašanjem skreću pažnju na sebe, neka na takav način obezbjeđuju dominantan društveni status među vršnjacima, što im daje osjećaj veličine, uvaženosti i prihvaćenosti. Njima se često dive mnoga djeca i poštuju ih zbog njihove socijalne moći; drugi ih se boje i da bi pridobili njihovo prijateljstvo i zaštitu, spremni su im činiti manje ili veće usluge, pa čak i pridružiti im se u nasilju. Tada govorimo o nasilničkim grupacijama u kojima se uspostave moralne norme u vidu podržavanja jedni drugih i razvijaju sopstvene negativne vrijednosti prema kojima su agresivno ponašanje i nasilništvo nad drugom djecom „junačka djela“, zabavni i cijenjeni oblici ponašanja. Takva djeca se kriju iza kolektivne odgovornosti za svoje postupke, što smanjuje individualnu odgovornost i strah od posljedica. Jedan od razloga zašto djeca postaju nasilnici, koji zavrijeđuje posebnu pažnju jest porodica i uže okruženje u kojem dijete odrasta. Ako dijete odrasta u porodici gdje su ljutnja, vika, pogrdna imena, vrijeđanje, pa čak i fizički obračuni sastavni dio života, velika je vjerovatnoća da će se i ono tako ponašati i izrasti u nasilnika, jer kako sam rekla na početku, djeca nisu „imuna“ na ponašanje odraslih i vrlo često ga prihvataju kao jedini ispravan model ponašanja. Važno je napomenuti da cilj ovih radionica sa djecom nije bio da se markiraju djeca nasilnici kako bi se mogla kazniti, nego da pomognemo njima da svojim ponašanjem olakšaju život i boravak u školi drugoj djeci a samim tim i nama koji sa djecom radimo. Ponekad je nasilno ponašanje djece jasan znak da i njima treba pomoć, jer su takva djeca najčešće isami kod kuće svjedoci ili čak žrtve nasilja. Također je važno istaći da djeca nasilnici uglavnom nemaju sposobnost da suosjećaju sa svojim žrtvama jer ne razmišljaju o tome kako se djeca žrtve osjećaju i nemaju nikakvu predstavu o posljedicama koje njihovo ponašanje ostavlja na emotivni, intelektualni i društveni život druge djece. A posljedice nasilja mogu biti velike i dalekosežne.

U literaturi navode brojne posljedice na psihofozočki razvoj djeteta. Neurološke posljedice kod djece žrtava nasilja ogledaju se u zaostajanju u intelektualnom razvoju, jer živjeći u stalnom strahu od vršnjačkog nasilja u školi, djeca gube volju za učenjem i uspjesima što se odražava na njihov školski uspjeh. Na socio-emocionalnom planu  javljaju se smanjena sposobnost samokontrole, povećana ovisnost o drugima, nedostatak samopouzdanja i samopoštovanja, povlačenja u sebe, izbjegavanja društva. Djeca žrtve najčešće o svemu tome šute i u želji da izbjegnu nasilnika počinju izbjegavati i odlaske u školu. Boje se progovoriti o svome problemu u strahu od nasilnikove osvete, ili, pak, od izrugivanja i nerazumijevanja sredine u kojoj se dječije nasilništvo smatra prolaznim dječijim nestašlukom, a žrtve tog nasilništva slabićima i izdajicama. Takvo dijete živi u neprestanom strahu, plače i pati u samoći, osjeća paniku, zbunjenost, bespomoćnost, poniženost, nelagodu i takvo stanje prijeti da preraste u teži vid depresije, stanje u kojem nemoćno dijete pomišlja i na samoubistvo. Poznati su i primjeri da je vršnjačko nasilje dovelo do pokušaja, pa čak i izvršenja samoubistva (slučaj 14-togodišnjaka koji je u jednoj zagrebačkoj školi, zbog stalnog izrugivanja i vrijeđanja od strane vršnjaka i neozbiljnog pristupa njegovom problemu od strane nastavnika, pedagoga i direktora škole, pokušao skočiti sa prozora učionice) o kojem je pisao dnevni list San 2005. godine.